Misli

Svi smo mi željni pažnje, ali način na koji pokušavamo da je privučemo je naša lična karta.

Tekstovi koje pišem su iskreni, autentični, filozofski, poetični, krvavi. Oni izviru iz razrezanog srca; u njima ne postoji ništa razumno. U jednoj takvoj vrsti divljine ne štedim ni čitaoca ni sebe – sebe samu ponajmanje. Uoči samog procesa pisanja otvorena sam i spremna na sve. Upuštam se bez zaostatka u svaku situaciju i osjećaj. Ne bojim se ponora koji se pritom preda mnom otvaraju. Jedino što me u tim trenucima zanima je da prodrem do onoga što duboko u sebi osjećam, ali što još uvijek ne mogu da pretočim u riječi.
Ponekad su mi potrebni mjeseci da porodim spoznaje. Užasavajuće je kad znaš da nešto u sebi nosiš, a još uvijek nisi u stanju da to preneseš na papir.
Biti pisac znači imati svijest o nesvjesnome, za kojim potpuno prisebno uz pomoć malih prekrasnih, magičnih bića, koja se zovu riječi, ne prestaješ da trčiš. To je specijalna vrsta lova. Situacija se neprestano preokreće, i vrlo često ne znaš ni sam da li si progonitelj ili progonjeni.

Pisanje književnosti nije zanimanje nego neizbježna posljedica jedne ličnosti.

Sve saopštiti, a pritom ne izgraditi brdo leševa ispod sebe, da bi se dostigao vrh – to može samo umjetnik.